Revolucionarni napredak u stanicama prirodnih ubojica (NK) tijekom 50 godina
Od prvih izvješća o limfocitima koji pokazuju "nespecifično" ubijanje tumorskih stanica 1973. godine, razumijevanje i značaj stanica prirodnih ubojica (NK) neizmjerno su evoluirali. Godine 1975. Rolf Kiessling i kolege s Instituta Karolinska skovali su izraz stanice "prirodne ubojice", ističući njihovu jedinstvenu sposobnost da spontano napadnu tumorske stanice bez prethodne senzibilizacije.
Tijekom sljedećih pedeset godina brojni laboratoriji diljem svijeta opsežno su proučavali NK stanice in vitro kako bi razjasnili njihovu ulogu u obrani domaćina od tumora i mikrobnih patogena, kao i njihove regulatorne funkcije unutar imunološkog sustava.
NK stanice: Pionirski urođeni limfociti
NK stanice, prvi karakterizirani članovi obitelji urođenih limfocita, brane se od tumora i patogena putem izravne citotoksične aktivnosti i izlučivanja citokina i kemokina. U početku nazivane "nulte stanice" zbog nepostojanja markera za identifikaciju, napredak u sekvenciranju jednostanične RNA, protočnoj citometriji i spektrometriji mase omogućio je detaljnu klasifikaciju podtipova NK stanica.
Prvo desetljeće (1973-1982): Otkrivanje nespecifične citotoksičnosti
Kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih došlo je do razvoja jednostavnih in vitro testova za mjerenje citotoksičnosti posredovane stanicama. Godine 1974. Herberman i njegovi kolege dokazali su da limfociti periferne krvi zdravih osoba mogu ubiti razne stanice ljudskog limfoma. Kiessling, Klein i Wigzell dalje su opisali spontanu lizu tumorskih stanica od strane limfocita iz miševa koji nemaju tumor, nazvavši tu aktivnost "prirodnim ubijanjem".
Drugo desetljeće (1983.-1992.): Fenotipska karakterizacija i obrana od virusa
Tijekom 1980-ih, fokus se pomaknuo na fenotipsku karakterizaciju NK stanica, što je dovelo do identifikacije subpopulacija s različitim funkcijama. Do 1983. znanstvenici su identificirali funkcionalno različite podskupove ljudskih NK stanica. Daljnje studije istaknule su ključnu ulogu NK stanica u obrani od herpesvirusa, što je prikazano na pacijentu s teškim infekcijama herpesvirusom zbog genetskog nedostatka NK stanica.
Treće desetljeće (1993.-2002.): Razumijevanje receptora i liganda
Značajan napredak 1990-ih i ranih 2000-ih doveo je do identifikacije i kloniranja receptora NK stanica i njihovih liganada. Otkrića poput NKG2D receptora i njegovih liganda izazvanih stresom postavila su temelj za razumijevanje mehanizama prepoznavanja "promijenjenog sebe" NK stanica.
Četvrto desetljeće (2003.-2012.): Memorija i licenciranje NK stanica
Suprotno tradicionalnim stajalištima, studije iz 2000-ih su pokazale da NK stanice mogu pokazivati odgovore slične pamćenju. Istraživači su pokazali da NK stanice mogu posredovati u odgovorima specifičnim za antigen i razviti oblik "pamćenja" sličan adaptivnim imunološkim stanicama. Dodatno, pojavio se koncept "licenciranja" NK stanica, objašnjavajući kako interakcije s vlastitim MHC molekulama mogu poboljšati odgovor NK stanica.
Peto desetljeće (2013.-danas): kliničke primjene i raznolikost
U posljednjem desetljeću, tehnološki napredak potaknuo je istraživanje NK stanica. Masovna citometrija i jednostanično sekvenciranje RNA otkrili su veliku fenotipsku raznolikost među NK stanicama. Klinički gledano, NK stanice obećavaju u liječenju hematoloških zloćudnih bolesti, što je dokazano uspješnom primjenom CD19 CAR-NK stanica kod pacijenata s limfomom 2020. godine.
Izgledi za budućnost: neodgovorena pitanja i novi horizonti
Kako se istraživanje nastavlja, ostaje nekoliko intrigantnih pitanja. Kako NK stanice stječu antigen-specifičnu memoriju? Mogu li se NK stanice iskoristiti za kontrolu autoimunih bolesti? Kako možemo prevladati izazove koje postavlja tumorsko mikrookruženje da učinkovito aktiviramo NK stanice? Sljedećih pedeset godina obećavaju uzbudljiva i neočekivana otkrića u biologiji NK stanica, nudeći nove terapijske strategije za rak i zarazne bolesti.